Voditeljica projekta:
prof. dr. sc. Snježana Buzov (University of Pittsburgh, SAD)
Suradnici:
prof. dr. sc. Drago Roksandić (Filozofski fakultet, Zagreb)
mr. sc. Marko Šarić (Filozofski fakultet, Zagreb)
Strani suradnici:
dr. sc. Fazileta Hafizović (Orijentalni institut u Sarajevu, Bosna i Hercegovina)
Hatidža Car Drnda (Orijentalni institut u Sarajevu, Bosna i Hercegovina)
prof. dr. sc. Cornell Fleischer (University of Chicago, Departmant of Near Eastern Languages and Civilizations, SAD)
prof. dr. sc. Victor Ostapchuk (University of Toronto, Near and Middle Eastern Civilizations, Kanada)
prof. dr. sc. Maria Pia Pedani (Universita Ca' Foscari, Venezia, Italija)
Sažetak: Osnovna pretpostavka projekta "Triplex Confinium: Osmansko višegraničje kao socijalni i kulturni prostor" jest sljedeće: Kulturni i društveni kodovi cjelokupnog višegraničja, i njegovog osmanskog dijela napose, nisu formirani samo kao jedna od posljedica projiciranja geostrateških planova iz imperijalnih centara. Kulturni i društveni prostor granice nije se razvijao kao prazni prostor koji je onda bio ispunjen ili pak u cijelosti preoblikovan u skladu sa scenarijem sačinjenim u centrima imperija. Iako je točno da je na samom početku novog vijeka, najviše kao posljedica osmanske expanzije, ovaj prostor u značajnoj mjeri ispražnjen, lokalno stanovništvo, a i ono kasnije doseljeno (mahom sa susjednih područja Bosne i Hercegovine), te vojnička komponenta formirali su specifičan kulturni prostor, specifičnu samosvjest koja se jednako formirala na isključivosti kao i na uključivosti. Preciznije kazano, lokalni društvo i njegova kultura su u značajnoj mjeri življeni i doživljavani kao centralni radije nego periferni. Ovo se ne odnosi samo na vrijednosti kao što je heroizam branitelja granice. Pristupačni izvori donose predstave o vrijednostima graničnog društva koje nisu formirane na zadatim vrijednostima formiranim u centrima imperija, nego na motivima i izborima koji su formirani unutar graničnog prostora. Koncept "otpora" (resistance), koji je često rabljen u suvremenoj povijesnoj znanosti kao vrlo produktivno znanstveno oruđe u istraživanju i objašnjavanju autohtonih (urođeničkih), alternativnih ili kultura u nastajanju, ovdje može voditi u pogrešnom pravcu, pa čak i biti kontraproduktivan. Posebnost kulturnog i društvenog prostora višegraničja ne može se pratiti ni definirati tako da se se njena isključivosti i uključivost primarno promatraju u kontekstu lojalnosti ili otpora prema društvenim i kulturnim kodovima imperijalnih centara. Predmoderna granična kultura nije kultura periferije, kultura odjekâ. Naprotiv, ona je kultura koja se najbolje definira kroz dinamizam potiranja lokalnog identiteta kao dijela veće (imperijalne) cjeline. Taj dinamizam, međutim nije usmjeren ka negiranju, otcjepljenju od (imperijalne) cjeline nego ka afirmaciji lokalnog identiteta koji istovremeno uključuje i (re)definira cjelinu. U kontekstu osmanskog graničnog prostora to bi značilo da su kultura i društvo pograničnih sandžaka (provincija) Krke (Like), Klisa i djelomice Bihaća prvenstveno formirani u prostoru granice. Na osnovu raspoloživih izvora može se reći da je čak i njihov osmanski karakter projiciran jednako u oba pravca, od osmanskog jezgrenog teritorija prema granici i obrnuto.
Druga hipoteza gradi se na općoj definiciji granične kulture (frontier culture) i društva kao kompozitne kulture i društva, definirane koliko kulturnom sintezom, toliko i proturječnostima elemenata te sinteze, te kulturnim i društvenim pluralizmom. Društveni i kulturni sadržaj prostora graničnih sandžaka tako je karakteriziran religijskim, etničkim, ekonomskim i rezidencijalnim elementima koji istovremeno svaki za sebe tvore identitet društvenih grupa, ali se i isprepliću u njima. Dodatni element identiteta pojedinih grupa predstavljaju kriteriji njihove lojanosti određenoj grupi, kao i lojalnostima koje ih određuju prema vani. Tako, na primjer Vlasi ili Morlaci koji su jednako prisutni na cijelom višegraničju u religijskom smislu mogu pripadati katoličkoj ili pravoslavnoj zajednici, dok se ekonomski definiraju kao pastoralno stanovništvo. Njihov rezidencialni modus je seminomadski. Lojalnost kao vezivni element određene zajednice ili grupe kod njih je duboko isprepletena sa njihovom ulogom u vojnom sistemu. Vlaški džemati koji su ekvivalent ranijim katunima, osobito kod doseljenih Vlaha, tako predstavljaju društvene zajednice koje su mogle dodatno oblikovati njihov identitet.
Navedeni elementi identiteta mogu predstavljati osnovicu lojalnosti određenim grupama s druge strane granice. Ovo se može u znatnoj mjeri odnositi na, na primjer katolike, ili pak Vlahe u višegraničju, ali se isto tako, ali u manjoj mjeri, može odnositi i na nosioce visokih administracijskih i vojničkih pozicija u trograničju koji su dijelili sasvim dobro definirane komunikacijske kanale koji nisu bili dostupni ostalim grupama.
Treća hipoteza nadograđuje hipotezu o kulturnom pluralitetu i naglašava specifičnost osmanskog graničnog prostora u kojem je pored pravoslavnog kršćanstva i katoličanstva islam takodjer, u značajnoj mjeri definirao kulturni i društveni prostor granice. Pored gazijskog (ratničkog) etosa, prisustvo i islama u arhitekturalnoj i socijalnoj fizionomiji krajolika te u običajima, vokabularu usmene književnosti, i općenito folkloru osmanskog graničnog prostora zadržalo se samo u tragovima. Jedan od ciljeva ovog projekta je razrada ove hipoteze kroz rekonstrukciju islamskog elementa u kulturi i društvu osmanskog graničkog prostora putem analize i raspoloživih pisanih izvora kao i identifikaciju spomeničke baštine.