Voditeljica:
dr. sc. Tatjana Paić-Vukić (Arhiv HAZU u Zagrebu)
Suradnici:
prof. dr. sc. Ekrem Čaušević, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
dr. sc. Muhamed Ždralović, Arhiv HAZU u Zagrebu
Strani suradnici:
doc. dr. sc. Markus Koller, Geistewissenschaftliches Zentrum Ostmitteleuropas, Leipzig
Sažetak: U projektu "Kulturna povijest osmanske Bosne: interkulturalnost u podijeljenom društvu" istražit će se fenomeni kulturne interakcije između pripadnika četiriju konfesionalnih skupina bosanskoga stanovništva: muslimana, katolika, pravoslavaca i Židova. Težište će pritom biti na prvim dvjema skupinama, budući da su istraživači na projektu osmanisti koji rade na arabičkim izvorima, a jedan od istraživača (E. Čaušević) sustavno se bavi latiničkim rukopisima bosanskih franjevaca.
Izraz "podijeljeno društvo", koji za Osmansko Carstvo rabi M. Todorova, primjenjiv je i na osmansku Bosnu. Podijeljenost stanovništva na milete, konfesionalne skupine, od kojih je svaka imala vlastite vjerske i duhovne vođe i vlastitu pisanu kulturu, u bitnome je odredila kulturni život Bosne ograničivši mogućnosti komunikacije među tim skupinama. Nasuprot etničkom i jezičnom zajedništvu (u usmenoj komunikaciji), postojale su četiri (gotovo) odvojene elitne kulture koje su se služile različitim jezicima i različitim pismima. Cilj je projekta istražiti koliko su granice među njima bile propusne i kojim su se putovima prenosili kulturni sadržaji. Već je poznato da je tzv. pučka kultura bila živo područje kulturnih prožimanja, no znatno se manje zna o opsegu i intenzitetu komunikacije između elitnih kultura. Stoga će se na temelju izvora pokušati odrediti «sive zone» prožimanja u srednjim, možda upravo posredničkim, i višim slojevima stanovništva. Osnovni izvori bit će arapski, turski i perzijski rukopisi iz Bosne, latinički rukopisi i prepiska bosanskih franjevaca, te ljetopisi, putopisi, protokoli šerijatskih sudova i drugi objavljeni i neobjavljeni izvori za kulturnu i intelektualnu povijest i povijest svakodnevice. U istraživanju će se preispitati dvije oprečne historiografske paradigme sažete u sintagmama "zlatno doba" i "turski jaram", koje se s područja političke projiciraju i na područje kulturne povijesti i povijesti svakodnevice kao međusobno sukobljeni mitovi o skladnom suživotu i toleranciji, odnosno o "endemskoj" nesnošljivosti.
Polazeći od graničnog položaja osmanske Bosne prema hrvatskim zemljama, istraživanje će se usmjeriti i na neke transgranične fenomene. Ispitat će se i interpretirati predodžbe putnika iz Hrvatske o Bosni, njihovi ideologemi i prisutnost tzv. kolonijalnog putopisnog diskursa u njihovu pismu. Upotpunjavanju slike kulture osmanske Bosne pridonijet će i istraživanje tekstova europskih konzularnih predstavnika i putopisaca.