17|04|2019

Predstavljena knjiga "Historiografija u tranziciji" prof. dr. sc. u m. Drage Roksandića

Sudionici predstavljanja (s desna na lijevo): Aneta Vladimirov, moderatorica (SKD Prosvjeta), dr. Olga Manojlović Pintar (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd), prof. dr. sc. Aleksandar Jakir (Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu), Matko Globačnik (doktorand, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), doc. dr. sc. Stevo Đurašković (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) i prof. dr. sc. u m. Drago Roksandić. Foto: Nenad Jovanović

 

Knjiga Historiografija u tranziciji prof. dr. sc. u m. Drage Roksandića predstavljena je javnosti 20. ožujka 2018. godine u zajedničkoj organizaciji Časopisa Tragovi (Zagreb), SKD Prosvjeta i Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

 

Naglasci iz izlaganja o Historiografiji u tranziciji

Prof. dr. sc. Aleksandar Jakir

„U knjizi Historiografija u tranziciji sakupljeno je 26 radova eminentnog povjesničara i dugogodišnjeg profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Drage Roksandića, koji su prvi put objavljeni u izdanjima između 1992. i 2018. godine.(…). Svi prilozi pojedinačno kao i knjiga u cjelini primjer su promišljenog metodološkog pristupa i najvišeg stupnja kritičke analize i refleksije iz područja humanističkih znanosti, za koje možemo reći da u području povijesnih i srodnih znanosti danas predstavljaju „state of the art“.  (…) U ovdje sakupljenim tekstovima vidljivo je intenzivno praćenje autora suvremene historiografije na mnogim područjima, što je dovelo do brojnih novih spoznaja u vlastitim istraživanjima vezano za predmetne teme. (…) Polazeći od nijansirane raščlambe značenja i upotrebe pojma „historiografija“ autor naglašava da ova knjiga prezentira njegov izbor i „pristrano, osobno svjedoči o promjenama u poimanju, prema Marcu Blochu, „zanata povjesničara“ u svijetu koji se stalno mijenja, ali ne nužno i napreduje, nego isto tako i nazaduje prema načelima koje sam ne prestaje propitivati.“ Prilozi u ovoj knjizi daju važan doprinos kritičkoj valorizaciji prošlosti i upućuju nas na historiografske izazove i kompleksnosti ovog prostora. Teško je zamisliti izlaz iz, kako ih je Drago Roksandić nazvao, začaranih krugova fatalističkih providencijalizama, u koje postjugoslavenske historiorafije upadaju kod pokušaja „ovladavanja prošlosti“, ako ne uzmemo u obzir moguća rješenja i historiografske iskoraka koje se predlaže u vidu komparativne socijalne historije i komparatistički usmjerenih kulturnih studija, kao branama revizionističkom recidivizmu ili revizionističkim revivalima za koje se autor ovdje sakupljenih radova zalaže. Plodovi dugogodišnjeg istraživačkog iskustva, kako je u ovdje predočenim člancima Drage Roksandića izloženo, i način na koji nam autor uvjerljivo približava mnoge kompleksnosti od kojih je satkana povijest ovog dijela Europe, pomažu nam u razumijevanju brojnih tematiziranih povijesnih fenomena. Među ovdje obrađenim temama ima i onih za koji se u dijelu javnosti pokušava stvoriti predodžba da su neistražene i da se, u stvari, o njima ništa ne zna, pa se iznose neutemeljene tvrdnje, i pojedini autori za jasenovački logor besramno lažu da u njemu nitko nije ubijen. Znanstveno utemeljen odgovor takvim pokušajima relativiziranja ili čak negiranja zločina daje, primjerice, članak Drage Roksandića iz 2006. godine, koji je ponovno objavljen u ovoj knjizi i nosi naslov „O tragediji, traumi i katarzi: Srbi u jasenovačkom logoru, 1941.-1945. godine“, i važno je da se takav članak sad ponovno u ovoj knjizi objavljuje. Kao nit koja povezuje većinu ovdje sakupljenih historiografskih promišljanja i istraživanja, koji su svoje prvo izdanje doživljeli u znanstvenim zbornicima, časopisima i drugim publikacijama koji su objavljeni širom Europe (u Beču, Tübingenu, Frankfurtu, Rimu, Parizu) i na cijelom prostoru bivše jugoslavenske države (u Novom Sadu, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Jasenovcu, Splitu i Puli), moglo bi se označiti bavljenje, kako se na jednom mjestu u kontekstu rasprave o političkoj kulturi navodi, raznim inačicama konkretnohistorijskog odnosa nacionalizma i demokra­cije u zemljama zakašnjele ili promašene modernizacije.

Nakon lektire ovdje u knjizi sakupljenih iznimno diferenciranih i koherentnih promišljanja, koja su izuzetno širokog raspona i kreću se od bavljenja problematikom historijskog revizionizma i/ili južnoslavenske historiografije poslije raspada Jugoslavije preko promišljanja teme povijesnog pamćenja i/ili zaborava do priloga koji su posvećeni različitim fenomenima i pojedincima, nezaobilaznim za razumijevanje 19. i 20. stoljeća na ovim prostorima, čitatelj je obogaćen pregrštom novih spoznaja. Autor pažljivo iznosi svoju argumentaciju, poziva čitatelja da imaginira kontekste u kojima su tekstovi nastajali, i pruža čitatelju bezbroj poticaja za razmišljanje. Ovdje predočeno iznimno bogatstvo diferenciranog i informiranog promišljanja različitih povijesnih fenomena čitatelju pruža spoznaje i uvide vezane za mnoge teme kojima se profesor Roksandić tijekom prošlih desetljeća u svojoj iznimno plodnoj i uspješnoj istraživačkoj karijeri bavio. Ovdje sakupljeni radovi snažan su pledoaje za intelektualno čestito i znanstveno utemeljeno bavljenje i najsloženijim povijesnim temama, među koje zasigurno spadaju srpsko-hrvatski odnosi, prostorne i vremenske logike nasilja u NDH, baština hrvatskog antifašizma i druge o kojima je riječ u ovoj knjizi. Raspon tema iz novije i suvremene povijesti, o kojima se u prilozima progovara na znanstveno utemeljen način, vrlo je širok. Posebno mjesto pri tome zauzimaju teme gdje se analiziraju povijesne katastrofe ratova 20. stoljeća. Knjiga zasigurno neće biti samo zanimljiva i poticajna povjesničarima i znanstvenicima srodnih disciplina nego i širokom krugu čitatelja općenito zainteresiranih za historiografska pitanja na južnoslavenskom području. Upoznavanje znanstvene ali i šire javnosti sa rezultatima istraživanja i razmišljanjima koja se iznose u ovoj iznimno vrijednoj knjizi čini mi se posebno bitno u pogledu historiografskog promišljanja pitanja historijskog revizionizma ali i mnogih drugih ključnih povijesnih problema – i iskreno joj želim mnogo čitatelja!“

 

Doc. dr. sc. Stevo Đurašković

„Dijaloška otvorenost, ili prije autorov poziv na dijalog, neizostavan je kod bavljenja traumama naše bliske prošlosti koja nažalost živi kao neprolazna avet naše sadašnjosti uslijed straha ovog društva pred drugima i straha od samog sebe, da pafraziram autora. Kako profesor Roksandić ističe, taj strah rađa revizionizam, a on se može samo prevladati  „otkrićem povijesti radi budućnosti, a ne zaboravom povijesti radi budućnosti“ (19). 

Ipak, meni najvažniji članak je onaj o hrvatskim Srbima u prijelomnim godinama raspada Jugoslavenske socijalističke federacije i uspostave samostalne Republike Hrvatske. Autor odlično gađa u srž tadašnjeg, a i sadašnjeg problema srpske zajednice u Hrvatskoj. A on je  „ posvemašnja nespremnost intelektualnih slojeva među Srbima u Hrvatskoj da kritički artikuliraju autohtonu srpsku političku kulturu u Hrvatskoj… što je u konačnici presudno utjecalo na političku dezorjentaciju Srba u Hrvatskoj“ (32). Tragika je tim veća što su se na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990-te godine hrvatski Srbi opredjelili za zavnohovsku Hrvatsku u avnojskoj Jugoslaviji, a ne za politiku Slobodana Miloševića ili anti-komunističkih velikosrpskih nacionalista.“

 

Matko Globačnik:

„Svaki će bolji poznavatelj znanstvenog opusa profesora Drage Roksandića već u njegovim prvim značajnijim historiografskim ostvarenjima nepogrešivo prepoznati prevladavajući utjecaj metodološkog pristupa škole Anala, a posebice obilježja njezine druge generacije. Ponajprije se pri tome misli na strukturalizam pod kojim se shvaća stvaranje modela socijalnih struktura kojima temelj čini ekonomska analiza dopunjena demografskim, kulturnim, mentalnim i psihoanalitičkim podacima, zatim funkcionalizam koji obuhvaća istraživanje interakcije i međuovisnosti ekonomija, društava i civilizacija (économies, sociétés, civilisations) te, možda i najvažnije, serijalnu analizu (analyse sérielle), odnosno na egzaktnim matematičkim metodama utemeljeno istraživanje trendova u demografskim i ekonomskim promjenama. U korisnost ove potonje, iako doduše ne u dugome trajanju (longue durée), autor ovih redaka imao se prilike uvjeriti na primjeru koji se ne bi mogao opisati kao istraživački primamljiv, ali je u mnogo aspekata poučan, pa tako i sa stajališta interkulturnog dijaloga i ljudske empatije. Radi se o izradi baze podataka svih evidentiranih žrtava kotara Glina i Vrginmost od početka 1941. do kraja siječnja 1942. godine, pod vodstvom profesora Drage Roksandića koji je dugo vremena zagovarao stvaranje digitalne baze ratnih i poratnih žrtava. Privremeni rezultati spomenute baze uključeni su u ogled „Nezavisna Država Hrvatska u kotarevima Glina i Vrginmost“, objavljen u knjizi Historiografija u tranziciji. (…)

Knjiga Historiografija u tranziciji, zbirka raznovrsnih ogleda koji se tiču hrvatske (rano)moderne i suvremene povijesti, povezana je utemeljenim metodološkim pristupom u kojemu je svoj „zanat povjesničara“ (Marc Bloch) izučio profesor Drago Roksandić. Ona svjedoči o njegovoj erudiciji i sposobnosti da vjerodostojno radi kako na afirmiranim, tako i na osjetljivim te kontroverznim temama moderne i suvremene hrvatske povijesti. Iako nije, a i ne treba nužno biti oslobođena uspostavljenih kanona hrvatske historiografije ovoga „tranzicijskog“ vremena, na njezinu će primjeru svaki stručnjak i zainteresirani čitatelj moći nepristrano vrednovati postignuća hrvatske historiografije, ali će u njoj i naći mnogo poticajnih tema, razmišljanja i tvrdnji, koje će ga, po mogućnosti, odvesti prema novim pravcima i iskoracima u njihovu daljnjem istraživanju.“

 

Najava i pozivnica

 

Iz medija:

Nacional (27. prosinca 2018.)

Portal Novosti (21. ožujka 2019.)