Godine 1989. u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na inicijativu prof. dr. sc. Drage Roksandića utemeljen je Program znanstvenih istraživanja Desničini susreti (često se pojavljuje i naziv Program znanstvenih rasprava Desničini susreti). Već u listopadu 1990. u zagrebačkom Muzeju Mimara održan je znanstveni skup „‘Nova Europa’ (1920‒1941)“. Trebao je to biti tek prvi u nizu znanstvenih rasprava, ali su daljnje programske aktivnosti prekinute zbog Domovinskog rata.

U rujnu 2005. u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom obilježena je stota obljetnica rođenja književnika Vladana Desnice i to je bio prvi korak prema obnavljanju inicijative iz 1989. Program je formalno obnovljen u studenom iste godine i otad kontinuirano djeluje pod novim nazivom Program društveno-humanističkih i kulturoloških istraživanja Desničini susreti.

U međuvremenu je Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije, utemeljen pri Zavodu za hrvatsku povijest, postao ustrojbena jedinica Filozofskog fakulteta Sveučilištau Zagrebu, a Program društveno-humanističkih i kulturoloških istraživanja Desničini susreti jedna od njegovih najprepoznatljivijih aktivnosti.

prof. dr. sc. Drago Roksandić

Zagreb, 20. studenoga 2005.

Program društveno-humanističkih i kulturoloških istraživanja „Desničini susreti“

„Desničini susreti“, obnova ili novi početak?

Vijeće Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ovlastilo me je pripremiti obrazložen prijedlog obnove rada Programa znanstvenih istraživanja „Desničini susreti“, utemeljenog 1989. godine u Zavodu za hrvatsku povijest.

Naime, Projektno vijeće Zavoda za hrvatsku povijest na svojoj sjednici održanoj 5. svibnja 1989. godine načelno je prihvatilo obrazloženi prijedlog o utemeljenju Programa znanstvenih istraživanja „Desničini susreti“ o povijesti i kulturi hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa (vidjeti: „Naše teme“ 33(4), 1989, 725-730), koji je Zavodu dostavio Republički komitet za znanost, tehnologiju i informatiku SR Hrvatske. Zavod je tada zaključio da se Program realizira kao „kolaborativni projekt“ sa zainteresiranim hrvatskim institucijama, izražavajući spremnost da Zavod bude nosilac Programa. Suočavajući se s mnoštvom otvorenih pitanja, Zavod je organizirao stručnu raspravu, održanu 21. lipnja 1989. godine, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u kojoj su sudjelovali predstavnici Arhiva Hrvatske, Etnološkog zavoda, Fakulteta političkih znanosti, Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Instituta za migracije i narodnosti, Instituta za povijesne znanosti, Zavoda za istraživanje folklora, Zavoda za jezik, Zavoda za povijesne znanosti JAZU, Zavoda za znanost o književnosti te Zavoda za hrvatsku povijest (mr. sc Neven Budak, dr. sc Mirjana Gross, dr. sc. Drago Roksandić i dr. sc Nikša Stančić). Na tom su sastanku raspravljena temeljna pitanja istraživačke orijentacije, funkcioniranja i ustroja Programa (npr. konstituiranje Vijeća Programa), načina financiranja (jednoglasno – dodatna financijska sredstva za ostvarivanje usuglašenih poslova) te kadrovskog ekipiranja (za početak, jedno asistentsko, odnosno, tajničko radno mjesto u Zavodu za hrvatsku povijest). Vijeće Programa znanstvenih rasprava „Desničini susreti“ konstituirano je 7. studenog 1989. godine u klubu „Topusko“ (MUO). Pored predstavnika navedenih ustanova, tada su se Programu priključili i Centar za socioreligijska istraživanja (u osnivanju) Sveučilišta u Splitu, Odsjek za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Za predsjednika Vijeća Programa izabran je akademik Dušan Bilandžić. Tada je usvojen Program rada za 1990. godinu te Srednjoročni program rada za 1990–1994. godinu.

Prvi znanstveni skup dogovoren za 1990. godinu bio je posvećen časopisu „‘Nova Evropa’ (1920–1941)“, koji je i vrlo uspješno realiziran od 25. do 27. listopada 1990. godine u Muzejskom prostoru „Mimara“. Na skupu je podnijeto 31 priopćenje sudionica/sudionika iz Zagreba te Amsterdama, Beograda, Novog Sada, Ljubljane, Osijeka, Sarajeva i Sinja. Predsjednik Pripremnog odbora je bio Drago Roksandić, a tajnik Mario Strecha. Priopćenja nikada nisu tiskana u formi dogovorenog zbornika radova. Iste godine bilo za inicirano i „Usporedno proučavanje hrvatskog i srpskog kasnog srednjovjekovlja, 1400–1550.“, a predsjednik Pripremnog odbora bio je Neven Budak.

Međutim, kada se danas čita sve dokumente koji su važni za višegodišnje artikuliranje obnovljenih „Desničin susreta“, jasno je da je u povijesno novoj situaciji nužno redefinirati stečena iskustva te raspraviti sva ona pitanja koja su danas važna za njihovu uspješnu obnovu.

Ograničenja i mogućnosti „novog početka“

S raspadom SFR Jugoslavije i početkom Domovinskog rata „Desničini susreti“ su postali bespredmetni i o njima kao o „Desničinim susretima“ nije bilo riječi, praktično sve do prošle godine. Doduše, važno je istaći da je brošura koju je prije deset godina na temelju odsječkih i zavodskih rasprava uredio prof. dr. sc Nikša Stančić „Povijesna znanost na Sveučilištu u Zagrebu. Ustroj i program znanstvenoistraživačke djelatnosti i visokoškolske nastave“ (Zagreb, 1994.) predviđala u svom projektnom dijelu komparativna istraživanja hrvatske i europske odnosno svjetske povijesti: „Treba istražiti hrvatsku povijest u njezinim relacijama s prostorima koji interferiraju preko njezina područja, a to su mediteranski, srednjoeuropski, panonski i balkanski kompleks; treba istražiti relacije Hrvatske i država u koje je ona, čitava ili dijelom, tijekom povijesti bila uklopljena (Franačka država, Bizant, Ugarska, Habsburška monarhija, Venecija, Turska, Jugoslavija), odnosno relacije prema susjednim nacijama (Talijani, Nijemci, Mađari, Slovenci, Srbi, Bošnjaci-Muslimani, Crnogorci).“ (nav. dj., str. 13) Slijedom toga su u Zavodu za hrvatsku povijest realizirane razne inicijative, među kojima i Međunarodni istraživački projekt „Triplex Confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu“ (1996.) i Centar za komparativnohistorijska i interkulturna istraživanja (2001., odnosno, s promjenom imena 2004.). Međutim, u oba slučaja radi se o inicijativama koje se marginalno bave problematikom hrvatsko-srpskih odnosa u ranom novom vijeku.

Prošle je godine u Zavodu za hrvatsku povijest utemeljen i, uvjetno, „kolaborativni projekt“ „Mostovi/Bridges: Revitalizacija Kule Janković Stojana i područja sela Islam Grčki, Islam Latinski i Kašić“, čime je de facto započeo proces obnove Programa „Desničini susreti“. U organizaciji „Mostova“ te Hrvatskog društva pisaca i SKD „Prosvjeta“ u Kuli Janković Stojana, vlasništvu obitelji Desnica, održan je komemorativni skup povodom stote obljetnice rođenja Vladana Desnice te dogovoreno više novih inicijativa. Ponovno otkriće Vladana Desnice kao „odličnog“ pisca s prepoznatljivim hrvatskim i srpskim kulturološkim konotacijama te univerzalnim porukama njegova opusa, neizravno je relegitimiralo i „Desničine susrete“ kao mogući okvir kritičke znanstvene i kulturne refleksije o baštinama koje na različite načine simbolizira.

Time su stvorene i stvarne i formalne pretpostavke da se u novoj povijesnoj situaciji, deset godina poslije rata, primarno obilježenoj hrvatskim državnim osamostaljenjem i početkom pregovora o ulasku u EU te s nužnošću normalizacije hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa pristupi sustavnom kritičkom propitivanju hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa na čitavu prostoru etnonacionalnog interferiranja Hrvata i Srba, a posebno u Republici Hrvatskoj u dijakronijski otvorenoj perspektivi. Za razliku od razdoblja do 1990. godine, kada je težište bilo na multidisciplinarnom istraživanju fenomena „prožimanja“, obnovljeni „Desničini susreti“, ukorijenjeni u kritičkoj kulturi povijesnog mišljenja, mnogo više bi trebali biti orijentirani prema interdisciplinarnim i transdisciplinarnim komparativnohistorijskim i interkulturnim istraživanjima hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa u europskim regionalnim kontekstima. To i jest razlog što se pored znanstvenih apostrofiraju i kulturološka istraživanja pa i primjena istraživačkih spoznaja (nrp., ekohistorija-ekologija, materijalna baština-revitalizacija materijalne baštine i sl.)

Kako ustrojiti i gdje usmjeriti „Desničine susrete“?

Što takva hipotetička istraživačka orijentacija „Desničinih susreta“ sve konkretno znači, ostaje otvoreno pitanje i ponajviše bi trebalo ovisiti o konkretnim istraživačkim interesima zainteresiranih povjesničara i stručnjaka u drugim društvenim i humanističkim znanostima. Mišljenja sam da „kolaborativni“ karakter obnovljenih „Desničinih susreta“ još više treba biti naglašen nego što je to bio slučaj 1990. godine. To se prije svega odnosi na način njegova utemeljenja i funkcioniranja u Zavodu za hrvatsku povijest, napose, u Centru za komparativnohistorijska i interkulturna istraživanja. To se ne odnosi samo na znanstvene ustanove već i kulturne, kao što su Društvo hrvatskih pisaca ili SKD „Prosvjeta“. U oba slučaja riječ je o potencijalno dugoročnim partnerima.

Budući da je prešna potreba u hrvatskoj historiografiji analogno i uvijek na primjeren način sustavnije razvijati istraživanja hrvatskih odnosa sa, uvjetno rečeno, „susjedima“, obnovljeni „Desničini susreti“ bili bi tek jedna od inicijativa kojima bi se sustavnije istraživalo i vrednovalo fenomene hrvatske povijesti u regionalnim europskim kontekstima. Dakle, u tom bi smislu „Desničini susreti“ bili samo jedan vid poslova kojima bi se inače trebalo baviti. Dakako, svaku pojedinačnu problematiku valjalo bi i postavljati i apsolvirati na drukčiji, odnosno, primjeren način. Konkretno – u slučaju „Desničinih susreta“ u Zavodu za hrvatsku povijest sada – najvažnije bi bilo identificirati nove zavodske projekte koji bi imali interesa participirati u Programu znanstvenih istraživanja „Desničinih susreti“, problematike s kojima bi u njih „ušli“, isto kao i modalitete i uvjete ulaska (kadrovske, financijske, izdavačke, suradničke unutar Hrvatske i izvan hrvatskih granica itd.). Vijeće Programa znanstvenih istraživanja „Desničini susreti“, koje bi iznova trebalo utemeljiti, funkcionalno bi činili voditelji uključenih projekata. Mišljenja sam da obnovljeni „Desničini susreti“ trebaju započeti svoju djelatnost najprije kao djelatnost Zavoda za hrvatsku povijest jer bi svako inicijalno „ekspandiranje“, amalogno načinu dogovaranja 1989. i 1990. godine, moglo biti izvorište nepotrebnih nesporazuma pa i opterećenja. (Dakako, to ni sada ne isključuje mogućnost individualnog i/ili kolektivnog uključivanja suradnika iz drugih ustanova prema zajednički dogovorenim pravilima.) U mjeri u kojoj se „Desničini susreti“ radno budu razvijali u slijedećim godinama, bit će moguće unositi primjerene, funkcionalne modifikacije.

Imperativi novih istraživačkih vrijednosti

Ne treba isticati da „Desničini susreti“ imaju smisla samo ako budu inovativno utemeljeni u problemskom, predmetnom, metodskom i radnom pogledu. Ako to ne bude tako, bolje bi bilo ne obnavljati njihovo djelovanje jer su opterećenja hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa toliko velika da bi bilo pametnije ne činiti ih većima. Drugim riječima, iako bi svaki projekt morao imati pravo ući u „Desničine susrete“ pa i izaći iz njih autonomno, unutar „Desničinih susreta“ bi morala biti usuglašena jasna pravila djelovanja, što bi, pored ostalog, uključivalo u usuglašavanje unutar njegova Vijeća o tome kakva treba biti programska orijentacija, koje bi teme i inicijative trebale imati prednost, na koji bi način što – inače, unaprijed dogovoreno – trebalo realizirati itd.

„Desničini susreti“ bi morali imati svoju programsku koherenciju, koja je, dakako, nešto sasvim drugo nego istraživački, a još više interpretacijski pluralizam. Potonjega bi trebalo biti što je moguće više. Ovakva istraživačka orijentacija potpuno je nerealna bez osiguranog prava i mogućnosti zapošljavanja znanstvenih novaka. Postojeći, etablirani stručnjaci, ako su se i bavili problematikom koja bi trebala biti u središtu pozornosti „Desničinih susreta“, nisu u mogućnosti izdvajati potrebno vrijeme za sve ono što je u njima programski najvažnije. Dakle, potrebno je razvijati mlade stručnjake. To je jednostavno imperativ bez alternative, ukoliko se uistinu hoće polučiti uočljiv uspjeh u njihovu djelovanju.

Mogućnosti razvijanja novoga istraživačkog i edukacijskog modela

Budući da se u posljednje vrijeme otvara i pitanje utemeljivanja posebnih srpskih studijskih programa u Hrvatskoj, u istraživačkom i edukativnom smsilu, moje je mišljenje – nepromijenjeno tridesetak godina – da je to neprimjereno rješenje kada su Srbi u Hrvatskoj u pitanju te da je naročito sada, poslije svega što se dogodilo poslije 1990. godine, još važnije ustrajati na interkulturnom modelu istraživanja i poučavanja problematike Srba u Hrvatskoj kao dugotrajno neupitnih dionika hrvatske povijesti i kulture. Već iz naziva „Desničini susreti“ je jasno da bi sve što bi se u istraživačkom programu radilo bilo inovacijski orijentirano (koncepti, pristupi i metode rada).

Takva je orijentacija ovog prijedloga i ovom prilikom nastala iz osobnog uvjerenja da su kritički nereflektirani tradicionalizmi u svakoj nacionalnoj kulturi najustrajnije izvorište mitskog mišljenja, a time i generiranja ideologema s konfliktnim potencijalom i unutar zajednice i u odnosu spram drugih s kojima se bilo što „dijeli“ u kulturnom i civilizacijskom smislu. Poslije svega što se sa Srbima u Hrvatskoj dogodilo u 20. stoljeću, a naročito poslije 1990. godine, tako utemeljena kritička refleksija je conditio sine qua non bilo kakve kreativne opstojnosti u hrvatskom društvu. U teorijskom je smislu interkulturalizam ključni koncept takve orijentacije, što je nesumnjivo u skladu i s dominantnim europskim trendom. Pritom je predmet interkulturne kritičke refleksije i domena duhovnosti kao i domena rada i/ili poduzetništva, dakle, sve što situacije Srba u Hrvatskoj konstituira u dugom povijesnom trajanju. Takva bi istraživačka orijentacija omogućavala i postupno, ali stalno generacijsko podmlađivanje, što je za njezin uspjeh bitno jer u mnoštvu istraživačkih domena nikakvih istraživačkih iskustava niti nema. (Dakako da to ne znači da SKD „Prosvjeta“ ili neki drugi subjekt, polazeći od prava na kulturnu autonomiju, ne realiziraju jedan ili više projekata koji će ovim u biti istim pitanjima pristupiti drukčije. Međutim, ovdje je riječ o onome što je smisleno raditi u Zavodu za hrvatsku povijest, odnosno, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.)

Da bi „Desničini susreti“ doista imali šansu unositi nove kvalitete u hrvatsku historiografiju te druge društvene, humanističke i kulturološke discipline nužno je pored individualnih i kolektivnih istraživanja redovito održavati znanstvene rasprave o unaprijed dogovorenim temama sa sudionicima iz Hrvatske i izvan njezinih granica. Forma tribina i okruglih stolova tome bi bila najprimjerenija. Međutim, izuzetno bi važno bilo da najvažniji predlošci za raspravu na takvim skupovima budu unaprijed napisani pa i objelodanjeni bilo u formi serije programskih brošura, bilo na programskom web-siteu. Razumije se da bi „Desničini susreti“ trebali imati i vlastiti godišnjak, ali i druge projektne publikacije, o kojima je u ovom trenutku preuranjeno konkretno govoriti.

„Desničini susreti“ u Kuli Janković Stojana

„Desničini susreti“ bi trebali imati svoje godišnje „susrete“, uvijek iznova tematski profilirane i, ako je moguće, usmjerene prema primjeni u nastavi, obrazovanju u širem smislu, primjeni u praksi itd. Neovisno o obnovi ovog programa, projekt „Mostovi“ je već dogovorio da će na 101. obljetnicu rođenja Vladana Desnice, 17. rujna 2006. godine, u Kuli Janković Stojana biti održani „Desničini susreti“ na temu iz „književne ekologije“ „Pisac, sunce i stablo: krajolici u djelu Vladana Desnice“ te ekohistorijska i ekološka stručna rasprava, orijentirana prema problematici održivog razvoja „Ravnokotarsko raslinje i krajolici: jučer, danas, sutra“, koja bi uključivala i radionicu posvećenu problemima valorizacije i revitalizacije u ratu stradalog arboretuma Kule Janković Stojana. Uvjeren sam da nema razloga da s ovim susretima i formalno započne obnovljena djelatnost Programa „Desničini susreti“.

Nedvojbeno je da bi najveći dio djelatnosti „Desničinih susreta“ trebao biti realiziran u Zagrebu. Međutim, obitelj Desnica, vlasnici Kule Janković Stojana u Ravnim kotarima (cca. 2.400 m² stambene površine i cca. 5.200 m² površine cijelog kompleksa Kule), voljna je dozvoliti dugoročno korištenje raspoloživih prostora – nakon što budu obnovljeni i funkcionalno prilagođeni potrebama istovremenog boravka i rada možda čak i tridesetak ljudi – za znanstvene, kulturne, edukativne i razvojne programe. Prije godinu dana utemeljeni projekt „Mostovi“ je upravo u tom smislu i dobio pismeno očitovanje članova obitelji Desnica.

Ukoliko bi se Zavod za hrvatsku povijest i napose Filozofski fakultet u Zagrebu na primjeren način javili kao partneri, cijela ova orijentacija, artikulirana u „Mostovima“, mogla bi još dosljednije biti razvijena. Treba naglasiti da se Kula nalazi na području na kojem je dokumentiran kontinuitet ljudskog naselja od starijega kamenog doba do danas te bi raznovrsni oblici praktičnog rada studenata i nastavnika u brojnim disciplinama koje se podučavaju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu mogli biti realizirani u tom prostoru. Kula se nalazi se selu Islam Grčki, manje od dvadeset kilometara udaljenu od Zadra i s izravnim izlaskom s autoceste preko sela Islam Latinski (Zadar 2).

S tog stajališta izutetno bi važna bila edukacijska djelatnost u „Desničinim susretima“. Ona bi jednim svojim dijelom bila usklađena s neposrednim potrebama Programa, Odsjeka za povijest i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a drugim bi bila usmjerena prema odgovorajaćim potrebama interkulturnog razvoja čitava sustava odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj od najnižih do najviših razina. Pritom imam na umu i unutarhrvatske potrebe, ali i potrebe razvoja hrvatsko-srpskih odnosa u cjelini, posebno odnosa između Hrvatske i Srbije u regionalnim i europskom kontekstu.

Sveučilišne razvojne perspektive

Tek u višegodišnjoj perspektivi, od pet do deset godina, dakle, sve do vremena kada „Desničini susreti“ budu sposobni unijeti novi kvalitet u istraživanje hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih odnosa, idealno bi bilo usmjeriti ovu istraživačku djelatnost prema svim onim potrebama koje bi impliciralo stvaranje bilo sveučilišnoga (možda i međusveučilišnoga hrvatskog Centra za srpske studije), a koji bi na svim razinama sveučilišne izobrazbe pokrivao cijeli raspon razvoja hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj i Srbiji, od društva i kulture do privrede i politike – uvijek u širim kontekstima promjena u Europi i svijetu. U tome bi centru – neovisno o nacionalnosti – isključivo stručnom „logikom“ mogli biti involvirani stručnjaci iz niza struka važnih za kritičko propitivanje hrvatsko-srpskih odnosa i u prošlosti i s usmjerenošću prema budućnosti. Dakako da bi situacija Srba u Hrvatskoj bila samo jedan i to – objektivno – skromniji segment problematike kojom bi se bavio Centar za srpske studije.

Dakako da predlagač polazi sa stajališta da će za realizaciju bilo kojega ambicioznijeg posla u ovom projektu biti potrebno – pored sredstava Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske – osigurati sredstva i iz više drugih domaćih i stranih izvora. U tom je smislu ovaj projekt krajnje kolaborativno zamišljen. Međutim, da bi se u tome bilo što ozbiljnije moglo pokušati, nužna je i presudba podrška Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Podrazumijeva se da se ovaj projekt mora ustrojiti na način koji pozitivna pravna regulativa u nas implicira, počevši od ustanove voditelja, različitih kategorija suradnika, definiranja njihovih zadataka, prava i dužnosti itd.

Pregled aktivnosti Desničini susreti 2012. – 2013.

Pregled aktivnosti Desničini susreti 2014. – 2016.